Gotovo 40.000 zaposlenih u Hrvatskoj svaki dan je na bolovanju duljem od 42 dana, pokazuju najnoviji podaci Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). U prvih šest mjeseci 2025. prosječan je dnevni broj takvih radnika dosegnuo 39.536, što predstavlja skok od 10,7 posto u odnosu na isto razdoblje lani, dok je porast kod dugih bolovanja premašio 20 posto.
HZZO mjesečno isplaćuje oko 20 milijuna eura naknada za ova bolovanja, a taj je iznos nedavno povećan za 76 posto. Najčešći razlozi dugotrajne odsutnosti s posla su mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja, onkološke bolesti te oboljenja mišićno-koštanog sustava, uključujući križobolju i probleme s kralježnicom.
Da sustav ima pukotine najbolje ilustrira neslavni rekord: jedan je osiguranik na bolovanju proveo 5.431 dan, odnosno punih 14,8 godina.
Problem čekanja i spora vještačenja
Liječnici upozoravaju da priroda bolesti nije jedini uzrok sve duljih bolovanja. Dodatno ih produljuju duge liste čekanja za dijagnostičke pretrage i trom postupak procjene radne sposobnosti.
Predsjednica Koordinacije obiteljske medicine (KoHOM) Zrinka Huđek Leskovar ističe kako su slučajevi ekstremnog čekanja postali pravilo, a ne iznimka: „Neke bolnice uopće ne nude moguće termine, pa ispadne da nemaju liste čekanja. Sad smo imali gospođu koja je dobila termin za MR kralježnice u kolovozu 2026. Kad smo poslali e-mail i tražili da se ubrza, dali su joj termin već u studenom. Za UZV dojke čeka se godinu dana. U nekim bolnicama uopće ne možete naručiti gastroenterologa, gastroskopiju, kardiologa…”.
Iako je ministrica zdravstva Ivana Hrstić najavila prioritetne termine za pacijente na bolovanju, liječnici tvrde da se u praksi „ništa nije ubrzalo”. Huđek Leskovar pritom upozorava i na moralne dileme: „Pitanje je koliko je to etično. Na bolovanju si, a netko drugi tko nije u radnom odnosu, dobit će kasniji termin”.
Fizikalna terapija još je jedna uska grla sustava. „Fizikalna terapija čeka se mjesecima. Tu bi bilo etično ako je netko upravo prošao operaciju ili nekakvu traumu da dođe na red prije nego netko tko na terapiju ide jednom godišnje zbog sindroma bolnih leđa. Kod naručivanja to ne možemo označiti, raniji termin može se dobiti jedino ako se u bolnicu ode osobno”, napominje liječnica.
Spori postupci vještačenja dodatno opterećuju bolesne radnike. Premda propisi nalažu da Zavod za vještačenje mora dati mišljenje o radnoj sposobnosti u roku od 60 dana, u praksi se na prvo rješenje čeka i dulje od godinu dana, a često se pacijenta vraća na novo vještačenje ako liječnici procijene da je „liječenje u tijeku”.
Obiteljski liječnici zato zagovaraju povratak liječničkih povjerenstava za dugotrajna bolovanja, uvjereni da bi se tako odgovornost pravednije rasporedila i odluke donosile brže.
Bez brzih promjena, teret dugotrajnih bolovanja nastavit će pritiskati i zdravstveni proračun i poslodavce, ali ponajprije same pacijente, kojima vrijeme provedeno izvan radnog mjesta nerijetko postaje samo još jedan zdravstveni problem.