U Pojasu Gaze postupak prijave smrti nekada je nalikovao onome u većini svijeta: tijelo bi se odvezlo u bolnicu, medicinsko osoblje izdalo bi potrebne obrasce, a obitelji bi potom uredno mijenjale matične podatke, rješavale nasljedstvo, pristupale bankovnim računima ili preuzimale skrb nad djecom.
Danas, u teritoriju kojemu nedostaje osnovna forenzička oprema i gdje ljudi nerijetko nestaju u izraelskom pritvoru, ta je rutina slomljena. Bez službene potvrde o smrti tisuće stanovnika ostaju u administrativnoj limbu: ne mogu regulirati imovinske odnose, zatražiti pomoć ni pravno zaključiti sudbinu nestalih članova. Budući da se službeni registar ne ažurira, niti državne niti humanitarne institucije nemaju potpune podatke o poginulima, što dodatno otežava planiranje pomoći i vođenje statistika.
Posljedica je krug neizvjesnosti; bez papira nema pravne završnice, a bez dokaza mnoge se sudbine zauvijek gube u sivoj zoni nestanka.