VUKOVAR – Vukovarski Vodotoranj već je pet godina otvoren kao memorijalni centar, a njegova stalna čuvarica Gabrijela Džalto (53) svakodnevno dočekuje rijeke posjetitelja pod jednakom dozom ponosa i tuge.
Simbol otpora Vodotoranj podignut 1963. danas je „ranjena skulptura” čiji ožiljci svjedoče tromjesečnoj opsadi grada 1991. Gabrijelin pokojni otac Hrvoje Džalto tada se s suborcem Ivanom Ivanikom svakoga dana penjao uz polusrušena stubišta kako bi na vrhu raširio hrvatsku zastavu. Dokle god je platno lepršalo, kći je znala da joj je otac živ – i da Vukovar još stoji.
Ivanika je stradao iste te godine pokušavajući ranjen preplivati Dunav, a Hrvoje je preminuo prije dvanaest godina. Njihove su siluete i danas „ucrtane” na vrhu tornja, mjesto na kojem se Gabrijela sada kreće u miru, ali i pod stalnim naletom sjećanja.
Od granata do udomiteljstva Netom nakon mature Gabrijelu je zatekao Domovinski rat: vozila je ranjenike prema vukovarskoj bolnici, navikavajući se na zvižduk metaka iznad krova automobila. Nakon pada grada utočište je potražila u Dalmaciji. Godine prognanstva provela je u Jelsi, a u Splitu su je u svoj dom primili članovi obitelji Gamulin, kojima je i danas zahvalna.
Nekada trofejna veslačica, Gabrijela je danas i udomiteljica. Uz dvoje odrasle biološke djece skrbi o dvjema sedamnaestogodišnjakinjama, dok je jedna udomljena djevojka ove godine navršila punoljetnost i osamostalila se. „To me ispunjava jednako kao i posao na tornju”, kaže.
Mjesto koje diše uspomenama Vodotoranj je neprestano pod "opsadom" turista; vikendima se satima čeka na ulaz. Emocije posjetitelja variraju od suza – jedan belgijski bivši pripadnik UN-a rasplakao se nedavno – do nesvjestica izazvanih prizorom oštećenih betonskih rebara.
Memorijal je osvijetljen prema prigodi: crveno-bijelim bojama najčešće, dok je ovih dana ljubičast zbog kampanje za prijevremeno rođene „palčiće”. U planu je i nova riječna luka za kruzere, pa se očekuje još veći priljev gostiju.
Za Gabrijelu, međutim, tornjevi svjetala, zastava i kolona ljudi imaju jasnu svrhu: „Svaki posjet podsjetnik je da se žrtva moga oca i svih branitelja nije zaboravila. Dokle god ljudi dolaze, Vodotoranj živi – i s njim Vukovar.”