BERLIN/PARIZ – Najnovija smjena francuskog premijera Françoisa Bayroua nakon glasovanja o nepovjerenju ponovno je uzdrmala ključni oslonac Europske unije. I dok je predsjednik Emmanuel Macron s juga Francuske poručio da unutarnje trzavice „nikada nisu bile prepreka” francusko-njemačkoj suradnji, Berlin sve teže skriva nelagodu.
Njemački urednici pokušali su se pred glasovanje držati službenog optimizma, ali jedan parlamentarac iz vladajuće koalicije priznaje kako u Bundestagu vlada „velika zabrinutost zbog francuske blokade i fiskalnih problema koji pogađaju zajedničke projekte”. Pitanje je, kažu, treba li Njemačka početi krojiti samostalniji put jer Pariz postaje „nepouzdan partner”.
Politika na čekanju
Bayrouov pad dolazi u trenutku kada je odnos dviju zemalja nakratko zatoplio dolaskom novog, frankofilnog kancelara Friedricha Merza. Dvojac je prije dva tjedna predstavio ambicioznu ekonomsku i sigurnosnu agendu, no ti su planovi sada, prema analitičaru Jacobu Rossu, „na stand-byju”.
Macron je promptno imenovao odanog Sébastiena Lecornua – dosadašnjeg ministra obrane – kako bi smanjio štetu, no neizvjesno je hoće li nova vlada poštovati već dogovorene projekte.
Fiskalna neravnoteža
Dublji problem leži u francuskim financijama. Državni dug treći je najveći u EU-u, a Pariz već troši 67 milijardi eura godišnje samo na kamate – više nego na obranu. „Postoji neravnoteža u fiskalnim ulaganjima koje Francuska i Njemačka mogu podnijeti”, upozorava Yann Wernert iz centra Jacques Delors. Zbog toga se zajedničke inicijative moraju oslanjati ponajprije na njemačku blagajnu.
Istodobno, bivši šef ECB-a Mario Draghi procjenjuje da bi članice Unije morale izdvajati dodatnih 800 milijardi eura godišnje kako bi podmirile potrebe ponovnog naoružavanja, klimatske tranzicije i jačanja konkurentnosti – sumu koju Francuska trenutačno ne može pratiti.
Bez alternative
Usprkos frustracijama, u Berlinu rijetki vide održivu zamjenu za revitalizirano francusko-njemačko partnerstvo. Ujedinjena Kraljevina je izvan Unije i politički nestabilna, Poljska i Španjolska bore se s vlastitim krizama, a Italija gubi dah pod sličnim fiskalnim teretom kao Francuska.
Christian-demokratski veteran Armin Laschet stoga se nada da će novi francuski premijer „uz veći senzibilitet” progurati nužne reforme. Socijaldemokrat Markus Töns pokušava umiriti ton porukom da su strahovi od francuskog duga „pretjerani u usporedbi s nekim drugim članicama”.
Ipak, dulja disfunkcija mogla bi imati dalekosežne posljedice za Uniju. Ross upozorava da bi pucanje „francusko-njemačkog motora” značilo i kraj modela europske integracije kakav poznajemo: bez zajedničkih kompromisa Pariza i Berlina ne može biti dubljeg povezivanja EU-a.
Pred Berlinom i Parizom tako ostaje stara dilema – hoće li uspjeti prevladati nacionalne krize i ponovno uskladiti „neravnopravno, ali neophodno” partnerstvo ili će Unija ostati bez svog glavnog pogonskog stroja.
