Europska komisija predstavila je viziju kontinentalne mreže brzih vlakova koja bi do 2040. put između glavnih europskih gradova skratila na svega nekoliko sati. Prema nacrtu, vlakovi bi vozili brzinama znatno većim od 250 km/h, uz ambiciju da željeznica postane privlačna alternativa kratkim, ali i dijelu duljih avionskih letova.
Najavljena putovanja • Berlin – Kopenhagen: 7 sati danas, 4 sata do 2030. • Lisabon – Madrid: 9 sati danas, 3 sata po dovršetku projekta. • Sofija – Atena: gotovo 14 sati danas, 6 sati do 2035. • Tallinn – Riga: 6 sati i 10 minuta danas, 1 sat i 45 minuta nakon izgradnje nove pruge.
Povjerenik za promet Apostolos Tzitzikostas poručio je da plan pokazuje kako stvoriti „bržu, doista europsku mrežu brzih vlakova do 2040.”. Komisija procjenjuje da bi proširenje mreže na oko tri puta sadašnje veličine stajalo 546 mlrd. eura. Trenutačno je od 12 128 km brzih pruga velika većina koncentrirana u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj, dok je srednja i istočna Europa „slabo povezana”.
Dokument predviđa strategiju financiranja koja bi kombinirala europska sredstva, nacionalne proračune i privatna ulaganja za infrastrukturu i nova vozila. Dio paketa su i jedinstveni sustavi signalizacije te digitalne usluge za jednostavno kupovanje karata diljem EU-a. Komisija najavljuje zakonodavne prijedloge početkom 2026. kako bi putnici mogli kupiti jedinstvenu kartu za više prijevoznika, pa čak i kombinirane željezničko-zračne itinerere, uz proširena prava na naknade i povrat novca.
Potrošačke udruge plan vide kao iskorak prema održivijem prijevozu. Robin Loos iz BEUC-a ocjenjuje da su putnici „predugo nailazili na složene sustave rezervacija, ograničena prava, loše veze i ispodprosječnu uslugu” te da nacrtom „stižu prijeko potrebna ulaganja i tehnička usklađivanja”. Industrijsko udruženje CER također pozdravlja cilj standardne brzine od 250 km/h jer „postavlja mjerilo koje željeznici omogućuje stvarno natjecanje s kratkim letovima”.
S druge strane, neovisni stručnjak za željeznicu Jon Worth upozorava da su obećanja ostala bez jasnih izvora novca i konkretnih projekata: „Mogu li vam navesti prugu koja će se graditi ili vlak koji će se kupiti zahvaljujući današnjem dokumentu, a ne bi inače? Ne mogu, jer to zapravo nije plan, već više aspirativna želja.” Podsjetio je i na spor napredak ranijih trans-europskih koridora te zapitao: „Zašto bi ovaj put bilo drukčije samo zato što je rok pomaknut deset godina i govorimo o brzim, a ne o konvencionalnim prugama?”
Hoće li se ambiciozne trase doista izgraditi ili će ostati na papiru, ovisit će o političkoj volji država članica, snazi privatnih ulaganja i sposobnosti Bruxellesa da održi projekt u vrhu svoje prometne agende.