U europskoj javnosti sve češće se čuje poziv za „jakim vođama” koji bi, barem u teoriji, mogli odlučno rješavati nagomilane krize – od rata u Ukrajini i energetske neizvjesnosti do inflacije i migrantskih pritisaka. Komentator Željko Trkanjec upozorava da takva čežnja podsjeća na stripovsku potragu za nadljudskim junacima, ali da stvarni političari nikada neće raspolagati „nadnaravnim moćima” kakve se pripisuju Supermanu, Batmanu ili Srebrnom letaču.
Prema njegovu tumačenju, nekoliko je razloga za novi val fascinacije karizmatskim vođama:
- Filmska kultura posljednjih desetljeća pretvorila je strip-heroje u globalne pop-ikone, ostavljajući dojam da je brza, pojedinačna intervencija dovoljna za rješavanje složenih problema.
- Sve dublje društvene krize stvaraju osjećaj nesigurnosti, pa građani posežu za idejom „spasitelja” kako bi povratili osjećaj kontrole.
- Stranački sustavi u mnogim državama pate od unutrarnjih podjela, što ostavlja prostor figurama koje obećavaju jednostavna rješenja.
Trkanjec podsjeća da su se u europskoj povijesti karizmatični vođe već pojavljivali – i često donosili razočaranje ili goleme troškove. Navodi generala Charlesa de Gaullea, čija se koncentracija moći u Petoj francuskoj republici pretvorila u jedan od katalizatora studentske i radničke pobune 1968. godine. Slični primjeri protežu se od talijanskih i njemačkih pokreta tridesetih godina do tranzicijskih zemalja jugoistočne Europe 1990-ih.
Suvremeni populisti, argumentira komentator, koriste „stripovski narativ” kako bi stvorili privid nezaustavljivosti. No kada se suoče s institucijama, međunarodnim ugovorima i ekonomskim zakonitostima, njihova se obećanja redovito lome o realnost.
Upozorenje je jasno: umjesto romantiziranja jakih ruku, demokratske države trebaju jačati institucije, transparentnost i građansku participaciju. „Tamo gdje sustav funkcionira, superjunaci nisu potrebni”, zaključuje Trkanjec.