Rođena usred granatiranja i topničke vatre u podrumu vukovarske bolnice u studenome 1991., Emilija Đuđar bila je jedno od 13 novorođenčadi koje su medicinari prozvali „vukovarskim anđelima”. Javni snimak na kojem njezin otac, ranjeni branitelj Saša Đuđar, nježno ljubi kćer u nosić obišao je svijet i postao jedan od najpotresnijih prizora opsade grada.
Očeva žrtva Saša Đuđar nije dočekao pad Vukovara. Brutalno je ubijen, ostavivši suprugu i tek rođenu kćer bez svog zagrljaja. „Moj tata je bio hrabar. Bio je poseban. Dao je ono najviše što je mogao – svoj život za domovinu”, govori danas 34-godišnja Emilija, koja je o ocu učila samo iz tuđih priča i fotografija.
Raspršeno djetinjstvo Nakon sloma obrane grada, Emilija i majka premještene su u Sombor, a tek je prvi rođendan proslavila natrag u Vukovaru, gradu kojeg, kaže, „nosim iako ga se tada nisam mogla sjećati”. Tragedije su se nastavile: majka joj umire kada je imala 13 godina, dok je baka — koja joj postaje skrbnica — ostaje bez obje noge u nesreći s vlakom. Baku je, kako Emilija ističe, iz logora Velepromet spasio susjed srpske nacionalnosti.
Neizbrisiva praznina „Ne prođe dan da ne pomislim kako bih je voljela nazvati”, opisuje odnos s bakom koja ju je odgojila, a preminula je prošle godine. Rane, priznaje, nikada nisu posve zacijelile: „Ne sjećam se normalnog obiteljskog života jer ga nikada nisam imala. Ne znam jesam li oprostila. Možda nisam. Možda nikada neću. Kako oprostiti onima zbog kojih moja djeca nemaju djeda?”
Snaga nove obitelji Unatoč ratom okovanom djetinjstvu, Emilija danas gradi mirniju svakodnevicu. Živi u Vukovaru s partnerom i dvoje djece: „Oni su razlog što se smijem, što idem dalje i što vjerujem u budućnost. Sretna sam, ispunjena i zahvalna, ali u meni uvijek ostaje komadić praznine – tiha sjena onoga što nikada nisam imala.”
Sjećanje koje obvezuje Dok se Hrvatska svake 18. studenoga prisjeća vukovarske tragedije, priča Emilije Đuđar podsjetnik je na dugotrajne posljedice rata – ne samo na poginule i ranjene nego i na djecu koja su rasla bez roditelja, te na generacije što i dalje nose teret neizrečenih oprosta.