ZADAR – Točno dva desetljeća nakon što su prvi valovi zasvirali ispod kamenih stepenica zadarske rive, Morske orgulje slave okruglu obljetnicu kao jedno od najprepoznatljivijih djela hrvatske suvremene arhitekture.
Instalaciju, otvorenu u proljeće 2005., osmislio je arhitekt Nikola Bašić u suradnji s glazbenikom i akustičarem Ivicom Stamaćem, hidrauličarom Vladimirom Andročcem, orguljarom Tomislavom Hefererom te izvođačem radova Goranom Ježinom. „Radili smo bez narudžbe, ugovora i honorara, vođeni poetskim impulsom”, prisjeća se Bašić i dodaje da su Orgulje „zajednički i hrabri čin jednoga grada, jedne zajednice i jednog vremena u kojem smo se usudili sanjati drugačije”.
Za dvadeseti rođendan autor ističe kako je djelo „sazrelo poput vina – dobilo je dubinu, a zadržalo svježinu”. O dojmu svježine svjedoči i statistika zadarskih turističkih vodiča: prema riječima Sandre Babac, „svaki turist koji dođe u Zadar posjeti Morske orgulje, a mnogi se vraćaju”.
Orgulje su odavno prešle lokalne okvire. New York Times ih je uvrstio među „52 mjesta koja treba posjetiti”, a talijanski časopis Domus nazvao ih je „najtišim arhitektonskim remek-djelom Europe”. Projekt je nagrađen europskom nagradom European Prize for Urban Public Space 2006., meksičkim Cemex Building Award iste godine te je predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Zvuk instalacije korišten je u glazbenim kompozicijama, a završne scene Netflixova filma „Ne gledaj gore” snimljene su upravo na Orguljama i obližnjem Pozdravu Suncu.
Bašić priznaje da nije očekivao globalnu popularnost: „Bio je to eksperiment bez garancije, ali iskrenost i originalnost očito su prepoznati.” Za njega je ključ uspjeha činjenica da instalacija „ne spektakularizira prostor, nego ga otvara” te da „arhitektura, kad je ukorijenjena u duh mjesta, prelazi sve granice jezika i kulture”.
Instrument valova zahtijeva i brigu. Posljednjih godina Grad Zadar i Lučka uprava pojačali su održavanje, „štimanje” i čišćenje cijevi, što autor pozdravlja. Što se tiče nedavne obnove ostatka rive, Bašić poručuje da taj prostor „treba razvijati bez pretencioznosti – s mjerom, osjećajem i vjerom u tihi, a snažni glas arhitekture koja poštuje grad i more”.
Pitanje ponavljanja projekta drugdje Bašić je odbio: „U svijetu kopija, Orgulje ostaju original – ton koji se ne reproducira, nego odjekuje u svakom tko ga čuje.”
Danas zadarski kameni instrument i dalje privlači tisuće posjetitelja dnevno, potvrđujući da je – unatoč skromnom budžetu i odsustvu pompe – prerastao u trajni simbol veze čovjeka i mora. Bašić zaključuje: „Dok stojiš ondje, pod nebom, slušajući more kako se igra sa sviralama – znaš da to nije samo instalacija. To je dar.”