Odluka zagrebačkih vlasti da se neboder Vjesnika – teško oštećen u požaru prošloga tjedna – sruši, izazvala je val nostalgije među Zagrepčanima. No novinar Tihomir Dujmović upozorava da, iza kultnog statusa zgrade i novine, stoji mračna povijest.
„Pisati o slavnom Vjesnikovom, nota bene partijskom novinarstvu, a baš nikada ne spomenuti krvave korijene te slave, kao da ih nema, kao da su laž, kao da bi uostalom i bilo tog slavnog Vjesnikovog novinarstva da ga nisu omogućili jugoslavenski rafali u 38 hrvatskih novinara davne 1945., to je blasfemija prve vrste”, napisao je Dujmović u svojoj kolumni.
Prema njegovim navodima, krajem rata i u prvim mjesecima mira dogodio se dosad nezabilježen pogrom nad novinarskom profesijom:
- od približno 330 tadašnjih novinara,
- 38 je strijeljano,
- oko 100 doživotno je isključeno iz pisanja,
- 131 je pobjegao u inozemstvo,
- 45 je pod pritiskom promijenilo zanimanje,
- samo 27 ih je dobilo pravo pisanja, među kojima četvero fotoreportera.
„Dakle, 95 posto novinarske profesije je ubijeno, protjerano, uhićeno, zabranjeno na svaki mogući način i samo njih pet posto je 1945. dobilo pravo pisanja. To su pravi temelji Vjesnikovog nebodera”, istaknuo je publicist.
Dujmović podsjeća da je Vjesnik pokrenut 1940. kao glasilo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske te da je već u partizanskim redovima bila pripremljena pravna osnova za obračun s „nepoćudnim” autorima. Citirao je odredbu ZAVNOH-ova Odjela za pravosuđe prema kojoj je „tko god se protivio partijsko-partizanskoj liniji u izdavaštvu i uopće u kulturi, činio prekršaj, prijestup ili zločin ovisno o težini protudruštvene volje i opasnosti koja je odatle dolazila po društvo”.
„Mnogim urednicima i novinarima nedostaje shvaćanja da je štampa kod nas organ Partije”, podsjetio je na riječi Tode Ćuruvije objavljene u Vjesniku 1951. godine, zaključujući: „Sve vam je to – Vjesnik…”.
Rasprava oko spašavanja ili rušenja zgrade tako je, barem na trenutak, skrenula prema preispitivanju povijesne cijene „slavnog” Vjesnikova novinarstva, čiju je budućnost ovoga puta presudio požar, a ne – kako tvrdi Dujmović – metak i cenzura.