Danska je početkom tjedna gotovo neprimjetno objavila jedan od najambicioznijih klimatskih ciljeva na svijetu: smanjenje emisija stakleničkih plinova za najmanje 82 % do 2035. u odnosu na 1990. godinu. Time je otvoreno nadmašila britanski plan od 81 % za istu godinu i daleko nadmašila okvirni raspon Europske unije od 66,3 % do 72,5 %.
Znanstvenici godinama upozoravaju da brzina smanjenja emisija do sredine stoljeća može biti jednako presudna kao i sama nult(a) točka 2050. Previše odgađanja ostavlja prevelik ugljični otisak čak i onima koji formalno dosegnu neto nulu na vrijeme. Unatoč takvim upozorenjima, potezi poput danskog ostaju rijetkost među ministrima koji se ovih dana okupljaju na klimatskom summitu Cop30 u brazilskoj Belému.
Europa – nekoć predvodnica zelenih politika – posljednje dvije godine sve češće razvodnjava ili odgađa vlastite ekološke propise. Pod krilaticom jačanja konkurentnosti, Europska komisija pokrenula je niz "pojednostavljenja" koja praktično znače povlačenje regulacije. Ubrzo nakon toga Europski je parlament izglasao ublažavanje zakona o sprečavanju krčenja šuma u opskrbnim lancima te oslabio korporativnu direktivu o održivosti, brišući pritom obvezu tvrtki da pripreme plan prilagodbe poslovanja cilju ograničenja zagrijavanja na 1,5 °C.
Ključnu ulogu u tome odigrala je Europska pučka stranka, koja je u odlučujućem glasanju stala uz krajnju desnicu. Profesor prava i analitičar europske politike Alberto Alemanno upozorava da takav savez mijenja dinamiku unutar Unije: „Ne samo da se time rastavlja Zeleni plan, nego se redefinira i politička većina koja će vladati Europom do 2029.”
Usprkos pukotinama u "zelenom bedemu", Bruxelles ipak nije potpuno odustao od klimatskih ambicija. Prošli je tjedan izglasan novi cilj: 90 % manje emisija do 2040. u odnosu na 1990. Time se EU svrstava u globalni vrh, iako dokument ostavlja mogućnost da do 5 % tog smanjenja dođe preko inozemnih ugljičnih kredita čiju je upitnu kvalitetu više puta prokazala znanstvena zajednica.
No dok Danska demonstrira kako ubrzanje može izgledati u praksi, mnoge članice EU-a već kalkuliraju kako spustiti trošak zelene tranzicije. Rezultat je paradoks: kontinent koji voli podsjećati ostatak svijeta na klimatsku odgovornost istodobno labavi vlastite standarde. Dok Kina, premda čista energetska velesila, i dalje izbjegava postaviti jednako ambiciozne ciljeve, a Sjedinjene Države uopće nisu poslale visoku izaslanicu na Cop30, najmanja nordijska država trenutačno nosi najveću klimatsku zastavu.
Hoće li danski iskorak potaknuti ostatak Europe da pojača – ili će primjer ostati usamljena točka na karti ambicija – ovisit će o ishodu skorašnjih pregovora između Europskog parlamenta, država članica i Komisije. Za sada je jasno tek jedno: dok se u Bruxellesu lome koplja oko kompromisa, Kopenhagen već gleda pet godina dalje od europskog prosjeka.