Zagreb subvencionira vlastitu neodrživost, poručio je arhitekt Marko Dabrović na 8. Središnjoj konferenciji o održivoj gradnji. Suosnivač studija 3LHD nizom je brojki i vizualizacija pokazao kako se hrvatska metropola „širi kao američki grad”, a posljedice tog urbanog razlijevanja plaćaju i građani i okoliš.
• Šest puta veći od Pariza, a ima dva i pol puta manje stanovnika. Po gustoći je usporediv s Detroitom, naveo je Dabrović. • Zagrepčani godišnje provedu oko sedam dana zarobljeni u prometu; mnogi zbog toga kupuju drugi automobil. • Drugi automobil, gorivo i održavanje dva vozila „obitelj godišnje koštaju i do osam tisuća eura”, izračunao je arhitekt.
Financijski paradoks
Disperzija stanovanja opterećuje i gradski proračun. „Veća raspršenost grada košta dva i pol puta više nego u slučaju kompaktnije gradnje”, upozorio je Dabrović. Ipak, zone na rubu grada plaćaju dvostruko nižu komunalnu naknadu nego centar, premda ondje tek treba graditi ceste, kanalizaciju i rasvjetu.
Zato predlaže da komunalna naknada postane aktivan alat prostorne politike: skuplja ondje gdje infrastruktura nedostaje, a niža u gusto izgrađenim područjima i brownfield lokacijama.
Gradnja, promet i drveće
Globalno, građevinski sektor generira 39 % emisija CO₂: 11 % dolazi iz proizvodnje materijala, a 28 % iz same gradnje. „Svaki novi kvadratni metar koji izgradimo nosi jednu tonu CO₂. Da bismo to kompenzirali, potreban je jedan odrasli hrast”, slikovito je opisao Dabrović.
Ako se zgrada gradi na periferiji, svakodnevne vožnje mogu proizvesti više emisija nego sama gradnja. Za neutralizaciju ispuha jednog automobila tijekom deset godina treba posaditi oko 50 hrastova, odnosno 10 000 m² šume – površinu prosječnog gradskog parka.
Hrvatska za razliku od većine EU-članica i dalje bilježi rast emisija stakleničkih plinova, što dodatno pojačava potrebu za pametnijim prostornim planiranjem i smanjenjem ovisnosti o automobilu u svakodnevnom životu, zaključio je Dabrović.