Nova crna podloga koja je posljednjih tjedana prekrila povijesnu Ulicu Sergijevaca – Puljanima poznatiju kao Prvomajska – ponovno je otvorila pitanje koje Pula vuče još od 60-ih: tko je i zašto prvi put asfaltirao najstariju pješačku arteriju grada?
U Austro-Ugarskoj doba ulica je bila uredno popločana kamenom koji je skladno pratio rimski raster stare jezgre. No početkom šezdesetih, usred tada uobičajene urbanističke improvizacije „preko noći”, kamen je nestao pod asfaltom – bez projekta, bez konzervatorskih uvjeta, pa čak i bez službenog zapisnika.
Najpopularnije objašnjenje dalo je gradskoj legendi zvučno ime: navodno je netko procijenio da bi se Jovanka Broz, dok prati supruga Josipa Broza Tita na pulskom protokolarnom obilasku, mogla spotaknuti na neravne ploče. Prema priči, asfalt je zato izliven u rekordnom roku, samo kako bi „drugarska supruga” sigurno prošetala Prvomajskom.
Međutim, fotografija iz 1958. – na kojoj Jovanka doista šeta već asfaltiranom ulicom uz prvu damu Egipta – ruši kronologiju mita. Asfalt je, očito, postojao i prije navodnog hitnog zahvata 1960., pa traganje za pravim nalogodavcem seli s Jovankinih štikli na tadašnju lokalnu politiku.
Pulski arhitekt i kroničar Anton Percan tvrdi da je cijela odluka bila hir jednog čovjeka: „Nisu bili potrebni ni zapisnici, ni dozvole, ni konzervatori. Bila je to odluka jednog čovjeka.” Percan podsjeća da je sredinom 80-ih dio kamenih ploča još postojao, sve dok ih nova rekonstrukcija nije u potpunosti uklonila.
Suprotno romantičnoj verziji, glazbenik i bivši urbanistički referent Bruno Langer legendu odbacuje: „Ma kakva Jovanka. Pričalo se da se asfaltira jer je Tito trebao proći tuda”, kaže Langer, dodajući da su se tada po gradu širile i priče o štafeti mladosti kao mogućem razlogu.
Današnja „privremena” odluka
Grad Pula 2026. godine ponovno je posegnuo za asfaltom – ovog puta kako bi zakrpao već ranije oštećenu površinu do završetka projekta Aglomeracije, koji bi trebao donijeti novu infrastrukturu i povratak kamena. Službeni rok glasi pet godina, no brojni građani skeptično ga doživljavaju kao još jedno odgođeno obećanje.
Dok se društvene mreže pune montažama semafora, naplatnih kućica, pa čak i PVC prozora na Areni, Puljani se ponovno pitaju ponavljaju li vlasti neslavnu tradiciju improvizacije ili tek kupuju vrijeme do prave obnove. Odgovor – baš kao i prije šest desetljeća – zasad ostaje u sferi nagađanja, skriven ispod novog sloja asfalta.