Prije točno 48 godina, 15. veljače 1978., splitski Hajduk odigrao je jednu od najbriljantnijih utakmica svoje „zlatne generacije”. Na rasprodanom Starom placu u osmini finala Kupa Maršala Tita „bijeli” su razbili beogradsku Crvenu zvezdu s uvjerljivih 3:0 i još jednom potvrdili renome momčadi koja je dotad pet puta zaredom podizala trofej.
Prvih pola sata bilo je furiozno: precizni su redom bili Darko Čop, Slaviša Šurjak i Ivica Đorđević, a publika je već do odmora slavila plasman u četvrtfinale. U tom naletu briljirali su vratar Ivan Katalinić, zatim Jurica Jerković, Mijo Caktaš (ispravka: u izvorniku nema Caktaša; momčad je: Katalinić, Džoni, Boljat, Mužinić/Šalov, Peruzović, Rožić, D. Čop/Bonačić, Jerković, Đorđević, Rukljač, Šurjak). No, nastup je, usprkos dojmu, ostao više spomenik ljepoti nego pragmatičan iskorak: već u idućem kolu Hajduk je na istom terenu pokleknuo protiv Rijeke (0:1), a Rabuzinovo sunce kasnije je završilo na riječkom Poljudu.
Sezonu 1977./78. dodatno je obilježila tragedija tadašnjeg trenera Vlatka Markovića. Pogibija njegova sina Tvrtka u prometnoj nesreći slomila je stratega koji se, pritisnut tugom, ubrzo vratio u Zagreb i preuzeo Dinamo. Ljeto je, pak, donijelo povratak Tomislava Ivića iz Ajaxa, no zimski sraz sa Zvezdom ostao je upisan kao „onih pola sata zanosa” koje kroničari i danas izdvajaju kao možda najbolju igru generacije.
U prvenstvu su „bijeli” završili treći, s čak 15 bodova zaostatka za Partizanom trenera Ante Biće Mladinića, dok su u Kupu pobjednika kupova zastali u četvrtfinalu protiv bečke Austrije nakon izvođenja jedanaesteraca. Promašeni penal Drage Rukljača pri vodstvu 1:0 na Poljudu simbolično je zaokružio sezonu neostvarenih prilika.
Ipak, 15. veljače ostaje datum kada se Poljudom — tada Starim placem — razlijegao gromoglasni pljesak za nogomet koji se i danas prepričava: elegantan, moćan i, nažalost, kratkog daha.
