Brigadir Ivan Jenjić, 58-godišnji Sinjanin podrijetlom iz Glavica i aktualni zapovjednik 5. pješačke pukovnije OS RH, prvi je put detaljno ispričao kako je 126. domobranska pukovnija – na glavnom smjeru napada – odigrala jednu od ključnih uloga u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja”.
Jenjić je pukovniju vodio iako je formalni zapovjednik bio Ante Kotromanović, tada na čelu Operativne grupe Sinj. U noći 3. kolovoza 1995. na Marinom brdu (1 789 m) primio je zapovijed s kodnim nazivom „Kozjak 95”. Zadaća je bila:
• zauzeti selo Uništa, • presjeći cestu Vrlika – Knin, • osloboditi Kijevo te izaći na Kozjak i prostor Kijevo – Polača.
Pukovnija je već 30. srpnja završila operaciju „Ljeto ’95” i bila potpuno popunjena. U ranim satima 4. kolovoza 1. i 2. bojna probile su se u Uništa, unatoč pješačkoj vatri i ručnim bacačima. Jedan je vojnik teško ranjen, no evakuiran je helikopterom HRZ-a.
Sljedećeg jutra 3. bojna uz potporu tenkova zauzela je Kijevo i nastavila prema Polači, dok se 1. bojna preusmjerila prema Vrlici. Oko 10 sati 5. kolovoza Jenjić se na promatračnici Antića glavica susreo s Kotromanovićem, kada su doznali da se 7. gardijska brigada spustila u Knin. „Srce nam je bilo veliko poput Dinare”, prisjetio se brigadir.
Do 8. kolovoza pukovnija je stabilizirala oslobođeni prostor i predala odgovornost Vladi RH. Već 7. kolovoza 2. bojna raspoređena je na granicu BiH, na potez Srb – Osredci, dok su 1. i 3. bojna kratko odmarale.
Novi udar uslijedio je kod Grahova. U noći 12./13. kolovoza snage pod zapovjedništvom Ratka Mladića pokušale su vratiti grad; 141. brigada izgubila je 18 ljudi. Na pomoć su stigli „Pume”, 6. domobranska pukovnija i topništvo 126. pukovnije. Jenjić je 15. kolovoza uveo 3. bojnu, ojačanu izviđačima i protuoklopom, u dvosmjerni napad prema Zebama i Pećima. Do 16. kolovoza osvojen je Resanovac i dominantne kote iznad Drvara.
U tim borbama poginuli su Stipe Vrančić i Mate Munivrana. „Gubitak samo jednog suborca je previše”, kaže Jenjić, ponosan na uspjeh i tužan zbog žrtava. „Savjest mi je mirna – učinio sam sve da zaštitim svoje ljude, ali rat odnosi živote.”
Za 126. domobransku pukovniju „Oluja” je formalno završila 18. kolovoza predajom položaja 6. domobranskoj pukovniji. Nekoliko dana poslije Sinj je priredio pobjednički doček na prepunoj Pijaci.
Jenjićev ratni put počeo je 1991. odbijanjem da izvede topnički napad JNA na Sloveniju, zbog čega je završio u vojnom zatvoru. U Hrvatsku se vratio 31. srpnja iste godine i odmah se priključio pričuvnoj policiji u Sinju. Od zapovjednika voda do stvarnog zapovjednika 126. domobranske pukovnije prošao je gotovo sva bojišta – od Otišića i Dubrovnika do Dinare.
Danas, 30 godina poslije, brigadir rezimira: „Vrijedilo je živjeti za pobjedu u ‘Oluji’ i za doček u Sinju.”