Ovogodišnja Kolona sjećanja 18. studenoga, posvećena Danu sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., imat će snažno žensko obilježje: predvodit će je braniteljice grada koje su rame uz rame s muškim suborcima branile Vukovar u najtežim danima Domovinskog rata.
Uoči obilježavanja održan je razgovor pod nazivom „Hrabrost ima lice žene: priče iz Vukovara”. Na njemu su braniteljice podijelile potresna iskustva iz ratnih bolnica, improviziranih rovova i srpskih logora.
Jedna od sudionica, Željka Radić, tada 36-godišnja članica sanitetskog tima 204. vukovarske brigade, branila je prigradsko naselje Sotin.
„Danas, s odmakom od 34 godine od agresije na Hrvatsku, mogu reći kako bih ponovno sve ponovila i da ništa ne bih mijenjala… jesam branila svoje selo i svoju obitelj”, kazala je Radić.
Njezin ratni put vodi kroz 11 mjeseci zatočeništva u nekoliko logora u Srbiji. U Beogradu joj je izrečena presuda od 15 godina zatvora, no o danima iza rešetaka ni danas ne govori. Slobodu je dočekala 14. kolovoza 1992. u velikoj razmjeni zarobljenika u Nemetinu:
„Pala sam u nesvijest vjerojatno od uzbuđenja što sam konačno slobodna i u Hrvatskoj.”
Istog dana prijavila se u 5. gardijsku brigadu i ostala do 1996. godine, iako je – kako kaže – više nisu slali na bojišta. U postrojbi su bile ukupno tri žene; jedna se i dalje vodi kao nestala.
Cijena koju je Radićina obitelj platila ratnom vihoru tragično je visoka: izgubila je oca, dva mlađa brata i supruga. Otac i braća ekshumirani su iz masovne grobnice kod Negoslavaca, pokopani jedan do drugoga.
Priče poput njezine bit će u prvom planu ovogodišnje Kolone sjećanja, podsjećajući da je hrabrost Vukovara imala – i još ima – žensko lice.