Prvo okupljanje Bračana razasutih po svijetu i njihovih potomaka, pod nazivom „Vratit ću se mome Braču”, pretvorilo je Donji Humac u središte sjećanja, pjesme i domaćih okusa.
Skup je održan pod pokroviteljstvom Općine Nerežišća, a mladi načelnik Ivan Jakšić pozdravio je više od stotinu uzvanika i poručio: „Neka ova večer bude poticaj da još jače njegujemo ono što nas veže – ljubav prema našem otoku.” Istaknuo je i želju da se susret pretvori u godišnju tradiciju.
Povijest iseljavanja s Brača duga je više od stoljeća: samo u razdoblju do 1982. popisano je 8 365 otočana koji su „trbuhom za kruhom” otišli u Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland i Europu. Upravo zato se na skupu ponovno otvorila ideja o osnivanju Muzeja dijaspore u Donjem Humcu – prostor već postoji, a dobra volja očito ne nedostaje.
Ugostitelj i investitor Ivan Jugović, koji se nakon godina provedenih u Švicarskoj vratio i pokrenuo konobu Kopačina, podsjetio je na primjere povratničkog uspjeha. Posebno je izdvojio Ivana Šimunovića, prozvanog „Kraljem škampa” na Novom Zelandu, koji je dio stečenog kapitala uložio natrag u Dračevicu.
Emotivne trenutke podijelio je i 74-godišnji Marin Jakšić iz Aucklanda: „Teško je u tuđemu svitu živiti bez Donjega Humca.” Na otok se vraća svakog ljeta, ove godine prvi put bez preminule supruge, ali u društvu djece.
Najstariji sudionik, 85-godišnji Maksim Lenko Dragičević iz Sydneya, prisjetio se kako je na šesnaesti rođendan 1956. brodom otišao iz Trsta u Australiju. I danas, kaže, govori hrvatski bolje od engleskog, a ljeti se po selu vozi u svom četrdeset godina starom golfu.
Među europskim iseljenicima prednjači Ivan „Braco” Cerinić, koji već šest desetljeća živi u Amsterdamu, no svako ljeto provodi na Braču. Ponosno napominje da njegova obitelj još čuva povijesni plemićki grb.
Dok je nagrađivana klapa Morbin punila noć bračkim pjesmama, na ražnju se okretalo sedam otočnih janjaca, služio se vitalac, a domaćice su prilagodile stolove kolačima. Sponzori su pokrili sve troškove, prikupljale su se dobrovoljne donacije i igrala se tombola.
U završnoj riječi organizatorica Mislava Laurich naglasila je da se most između otoka i dijaspore mora održavati i jačati. Sudeći po suzama radosnicama, pjesmi i planovima za muzej, Brač je te večeri ponovno pokazao koliko je snažna veza onih koji su otišli – i onih koji im se nadaju vratiti.