Nekadašnja hrvatska skakačica u vis Blanka Vlašić otvoreno je progovorila o izazovima majčinstva, važnosti zdravog natjecateljskog duha te dramatičnom napadu panike koji ju je zatekao uoči posljednjih Olimpijskih igara.
Vlašić, koja je prije godinu dana postala majka, kaže da bi radije da se djeci kao uzor pokazuje sportaš koji zna dostojanstveno podnijeti poraz nego onaj s punom vitrinenom trofeja. „Ja bih radije da kažeš: ‘Pogledaj, ona je sada izgubila i vidiš kako se dostojno drži nakon poraza; to što je izgubila neće je spriječiti da idući tjedan opet dođe na turnir i pokuša’”, poručila je.
Osjetan pad želje za natjecanjem
Govoreći o današnjoj djeci, primijetila je da im manjka prirodna potreba za odmjeravanjem snaga: „Ono što mogu vidjeti jest da su djeca manje zainteresirana – tko će brže, tko će više. Nema tog pozitivnog natjecateljskog… Mi smo na odmoru uvijek nešto igrali: izvadi laštik, skači, bacaj. Sada mi se čini da djeca višak energije izbacuju kroz ekrane i u pogrešnom smjeru.”
Odgoj uz strogog trenera i tatu Joška
Prisjetila se i odrastanja uz oca i trenera Joška Vlašića. Tinejdžerski prkos, kaže, nije zaobišao ni njihovu obitelj: „Tata što god je htio, ja sam htjela suprotno. No ugradili su mi dobre temelje i, koliko god me pubertet valjao lijevo-desno, uvijek sam se vraćala tom sidru.”
Kad je tijelo reklo „dosta”
Iako je na stazi naučila kontrolirati emocije, prvi napad panike doživjela je tik pred polazak na svoje posljednje veliko natjecanje – Olimpijske igre u Riju 2016. „Napad je došao prije leta u Rio, kad sam išla praktički s jednom nogom. Samo sam osjećala da će mi srce iskočiti iz grudi”, ispričala je. Nazvala je psihologa koji joj je objasnio da tijelo ponekad brže od uma prepozna da dolazi prevelika borba: „Tijelo zna puno brže na podsvjesnoj razini nego što ti znaš na svjesnoj.”
Vlašić danas najviše veseli prenijeti sinu lekcije naučene u sportu – od upornosti do prihvaćanja poraza – i nada se da će i nova generacija pronaći motivaciju izvan ekrana.
