Jug i istok Europe proživljavaju tihu demografsku krizu koja, prema projekcijama UN-a i Svjetske banke za razdoblje 2006. – 2026., poprima razmjere egzodusa.
Najdramatičnije brojke stižu s Baltika, gdje je Latvija izgubila 22, a Litva 20 posto stanovništva u nepuna dva desetljeća. Isti obrazac sada pogađa jugoistok:
- Bugarska, već proglašena najbrže staračkom zemljom Europske unije, prema Eurostatu bi do 2050. mogla pasti na 5,4 milijuna stanovnika – gotovo upola manje nego početkom 1990-ih.
- Hrvatska i Srbija bilježe godišnji pad između 0,5 i 1 posto unatoč pojačanom useljavanju radne snage.
- Stopa fertiliteta u cijeloj regiji kreće se oko 1,4 – 1,5 djece po ženi, daleko ispod razine potrebne za prirodnu obnovu (2,1).
Pandemija i rat u Ukrajini dodatno su ubrzali negativne trendove: smrtni su slučajevi porasli, a milijuni ljudi — od Albanije do Bosne i Hercegovine — sele se u zapadne države zajedno s cijelim obiteljima, tražeći bolju infrastrukturu i socijalnu sigurnost, ne samo veću plaću.
Uvoz radne snage iz Azije i Afrike pruža privremen predah pojedinim gospodarstvima, ali mijenja društvenu sliku: kapital odlazi ondje gdje je radnika još moguće pronaći ili ih zamijeniti automatizacijom.
Paralelno, svijet bilježi suprotan ekstrem: zaljevske monarhije poput Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata rastu zahvaljujući kontroliranoj imigraciji — Katar je između 2006. i 2026. udvostručio populaciju za nevjerojatnih 150 %. U podsaharskoj Africi, primjerice u Nigeru, broj stanovnika skočio je 102 % ponajprije zbog fertiliteta od više od šestero djece po ženi.
Dok Poljska i Češka agresivnim mjerama poticanja rađanja pokušavaju preokrenuti trend, većina balkanskih država riskira da ostane bez radne snage održavajući pritom rastuće troškove mirovinskog sustava. Demografska recesija, zaključuju analitičari, nije privremena neuobičajenost nego novo normalno: u utrci za održivu budućnost prednost neće imati oni s najvećim BDP-om, nego oni s najzdravijom populacijskom piramidom.