Dok su se Turska i Brazil doslovce rješavali vojnog nosača zrakoplova zbog sedam tona azbesta, trajekt MS „Moby Drea” sa čak 250–350 tona tog kancerogenog materijala bez problema je uplovio u splitski škver.
Turska je 2022. uskraćivanjem dozvole za ulazak bivšeg francuskog nosača „Foch”, kasnije brazilskog „São Paula”, demonstrirala nepopustljiv stav: „Izvješće o popisu opasnih dobara nije dostavljeno”, objasnio je ministar okoliša Murat Kurum. Bez vjerodostojne dokumentacije brodu je zabranjen ulazak u turske vode. Nakon odbijenice, brod je mjesecima lutao ispred Brazila, sve dok ga brazilska mornarica u veljači 2023. nije potopila 350 kilometara od obale, na 5 000 metara dubine. Ekolozi su taj čin osudili jer je u ocean potonulo oko sedam tona azbesta i druge toksične tvari.
Nasuprot tomu, u Splitu je krajem prošle godine pristao 185-metarski trajekt „Moby Drea”, građen 1975. kada je azbest bio standardna protupožarna izolacija. U njegovim pregradnim zidovima nalazi se višeslojni sendvič-panel debljine dva centimetra, procijenjen na 250–350 tona azbesta. Brod je nekad nosio 1 900 putnika i 500 vozila brzinom od 27 čvorova na linijama između sjeverne Europe, Italije i Sardinije – danas je „ekološka bomba” usidrena usred Splita.
Prema europskoj Uredbi o recikliranju brodova, plovilo s opasnim materijalima može se prihvatiti samo uz detaljan i provjerljiv plan dekontaminacije pod stalnim nadzorom inspekcija. Bez toga se pristup zabranjuje, što potvrđuje i slučaj „São Paula”. Ipak, Hrvatska je – za razliku od Turske, SAD-a ili većine EU država – dopustila dolazak „Moby Dree”.
Struka upozorava da zbrinjavanje takvog broda mora slijediti strogo propisane korake: popis opasnih materijala, uklanjanje panela u hermetičkim uvjetima, rad isključivo specijaliziranih ekipa u punoj zaštitnoj opremi, pakiranje otpada u višeslojne folije, transport na ovlaštene deponije te stalno mjerenje koncentracije vlakana u zraku. Svi postupci podliježu nadzoru sanitarnih, radnih i okolišnih inspektora.
Za razliku od Europe, većina brodova s azbestom završava u Bangladešu, Pakistanu ili Indiji, gdje su propisi minimalni, a radnici često rade bez zaštite. Činjenica da je Hrvatska, članica EU, pristala primiti brod s količinom azbesta gotovo 40 puta većom od one zbog koje je Turska digla rampu, otvara pitanje provedbe i kontrole vlastitih ekoloških standarda.
Ekološke udruge podsjećaju na riječi Nicolasa Mulinari sa Shipbreaking Platforme iz doba „São Paula”: „Trenutni popis jednostavno nije uvjerljiv”. U Splitu sada čekaju da nadležna tijela pokažu jesu li hrvatske procjene – i zaštitne mjere – doista „uvjerljive” ili će azbestna prašina s „Moby Dree” postati sljedeći morski problem koji će završiti na dnu Jadrana.