Više od stoljeća pjesma „Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata” odjekuje hrvatskim crkvama, a njezin autor – isusovac pater Petar Perica – godinama je ostao u sjeni vlastite melodije. Novi detalji o njegovoj mučeničkoj smrti ponovno skreću pozornost na čovjeka koji je, osim ove himne, napisao i „Do nebesa nek se ori”, ali završio na stratištu bez suda.
Dubrovnik, listopad 1944. Ratne prilike naglo su se promijenile kada su partizanske postrojbe preuzele vlast nad gradom. U noći s 22. na 23. listopada na vrata isusovačke kuće pokucala je skupina naoružanih muškaraca. Perica je mirno uzeo redovnički križ i izgovorio: „Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude.”
Dva dana poslije, zajedno s 52 Dubrovčanina, prebacio se na obližnji otočić Daksu. Svjedoci navode da su zatočenike izvodili iz crkve jednu po jednu osobu pod izlikom „šetnje dok ne dođe brod za Vis”. Perici su strgnuli halju, čupali ga za bradu i izrugivali se. Molio je: „Nemojte me mučiti, radije me ubijte.” Nakon toga je, prema iskazu jednog pripadnika KNOJ-a, ubijen puškom za podvodni ribolov i bačen u jamu.
Iako su plakati po gradu naknadno objavili presudu „Vojnog suda”, partizanski izvještaj Ante Jurjevića Baje sam priznaje da su žrtve smaknute bez ikakva suđenja. Među pogubljenima bilo je sedam svećenika; Daksa je poslije postala simbol komunističkog terora nad Dubrovnikom.
Žrtve su ostale neobilježene do 1990-ih, a tek 2010. posmrtni su ostaci ekshumirani. Uz pomoć DNK analize potvrđen je identitet 18 osoba, uključujući Petra Pericu, koji je potom pokopan na groblju Boninovo.
Pericin život prije tragičnog kraja obilježili su rad s mladima, socijalni projekti i otpor okupaciji. Rođen 1881. u Kotišini, školovao se u Travniku, Bratislavi i Innsbrucku, a svećeničko poslanje vodilo ga je preko Zagreba i Splita do Dubrovnika, gdje je od 1937. bio poglavar isusovačke zajednice i voditelj Križarskog bratstva. Talijanska i njemačka okupacija grada naišla je na njegov tihi, ali uporan prkos; posredovao je za uhićene mladiće i sam više puta završio u pritvoru.
Premda je proricanje mističarke Tereze Neumann 1922. nagovijestilo mučeničku smrt, Perica je ostao neumoran. Osnovao je „Socijalno djelo” za siromašne učenike i, prema riječima istraživača patera Roka Prkačina, „volio svoj narod i veselio se samostalnosti Hrvatske, ali se žalostio zbog talijanske i njemačke okupacije”.
Rodno mjesto Kotišina danas čuva spomen-kuću, makarska osnovna škola nosi njegovo ime, a Grad Dubrovnik dodijelio mu je 2018. nagradu za životno djelo. Ipak, najtrajniji spomen ostaju stihovi koje je napisao kao 23-godišnjak. Dok „Zdravo Djevo” i dalje ispunjava crkve, podsjeća i na sjećanje na svećenika koji je, bez suda i svjedoka, dao život u noći na Daksi.