Umjetna inteligencija sve se snažnije probija u aplikacije za praćenje prehrane, obećavajući preciznije izračune kalorija, savjete o ravnoteži nutrijenata i redovite podsjetnike na unos vode. No, kako upozoravaju stručnjaci, digitalni nutricionizam ima i svoja ograničenja.
Najpopularnije aplikacije – BitePal, Hoot, Lose It! i MyFitnessPal – prvo traže osnovne podatke o korisniku, poput visine, težine i željenog cilja (gubitak, održavanje ili dobivanje kilograma). Dio osnovnih funkcija naplaćuje se oko 35 dolara godišnje, dok detaljna analiza nutrijenata ili osobni coaching mogu stajati i do 80 dolara.
Ključna novost je mogućnost fotografiranja obroka: algoritam na temelju slike procjenjuje količinu i kalorijsku vrijednost. No praksa pokazuje velike raspona: isti mediteranski bowl jedna je aplikacija procijenila na približno 1 000 kalorija, a druga znatno više, pa su korisnici ipak prisiljeni ručno provjeravati sastojke.
„We’re busy humans, right? Let me pause for a second and give some thought to this and be intentional about what I’m eating“, objašnjava registrirana nutricionistica Meridan Zerner, dodajući da ljudi unos hrane u prosjeku podcijene za 20 do 50 posto. Upozorava, međutim, da algoritmi računaju energetske potrebe po standardnim jednadžbama koje ne uzimaju u obzir hormone, genetiku ni građu kostiju: „That is one of the advantages of checking in with a registered, licensed dietician … Sometimes it follows the predicted equation, and sometimes it doesn’t.“
Aplikacije korisniku prikazuju dnevni omjer proteina, ugljikohidrata i vlakana, ali i podsjećaju na unos tekućine. Registrirana dijetetičarka i specijalistica za poremećaje prehrane Adee Levinstein ističe da su pitanja poput „Am I eating at consistent times, not depriving myself?“ i „How can we add in the things that feel good and make us feel satisfied for longer?“ korisna za stvaranje navika. Upozorava ipak da se aplikacije lako pretvore u moralni sud o hrani: „[Food apps] can very easily moralize or demonize foods when in reality we all need calories, we all need carbohydrates, we all need proteins, we all need fats.“
Kod perfekcionista aplikacije mogu potaknuti opsesivno brojanje svake kalorije i osjećaj krivnje ako se plan ne ispuni. Zerner podsjeća da prehrana mora „raditi u sivoj zoni“ – pojedini dani mogu prijeći, a drugi pasti ispod zacrtanog unosa bez da to znači neuspjeh.
Zaključak stručnjaka je jasan: AI alati mogu biti korisna „snimka stanja“, ali ostaju tek dio šireg „zdravstvenog alata“, dok preciznu procjenu energetskih potreba i savjetovanje o navikama i dalje najbolje pruža licencirani nutricionist.